Ne možete slušati dječje svađe? Ovo su situacija kad se trebamo umiješati

Dječje svađe su jedan od najvećih izazova u domu prosječne obitelji bez obzira na dob djece.

Ako su vam poznate sljedeće izjave, ovaj tekst je za vas:

Kako reagirati u ovakvim situacijama?

Postoje različiti scenariji i razlozi kad se miješati u dječje svađe, kad ne, a u nastavku ćemo proći neke od njih njih.

Od roditelja često dobivam pitanja trebaju li se miješati u dječje svađe, trebaju li ih rješavati ili ignorirati.

Roditelji uglavnom govore da ne mogu slušati te redovite prepirke i stoga polaze za “gašenjem svađe”.

To najčešće izgleda tako da:

• prijete kaznom jednom i drugom djetetu
• oduzimaju predmet oko kojeg se djeca svađaju
• nadvikuju djecu i/ili ne žele čuti njihova obrazloženja…

Što je u tome pogrešno?

Mogu li dječje svađe imati nešto pozitivno?!

Djeca u svom primarnom okruženju, dakle u vašoj obitelji, usvajaju socijalne vještine, koje kasnije prenose u odnose s vršnjacima. Tako primjerice usvajaju komunikacijske vještine, zauzimanje za sebe, iznošenje vlastitog mišljenja, empatiju, rješavanje sukoba itd.

Naravno, bilo bi idealno da su te vještine odmah na razini da međusobne razmirice iskomuniciraju riječima, u mirnom tonu. Međutim, to uglavnom nije slučaj, prvenstveno jer u tim trenucima i jednim i drugim djetetom vlada emocija.

To je ujedno i drugi razlog zašto nije dovoljno “ugasiti svađu”.

U situacijama svađe uglavnom su prisutne frustracija, ljutnja, tuga, bijes i slično.

Kad djetetom vlada emocija, onda se tom emocijom trebamo baviti.

To znači da im pomažemo u smirivanju i izražavanju same emocije.

Probajmo si predočiti situaciju:

nešto radimo i netko nam oduzmima predmet. Zatim probamo vratiti predmet i taj netko nas udari. Počnemo plakati, a neki naš autoritet dolazi i traži od nas da odmah prestanemo. Ne zanima ga što imamo za reći, ne sluša, već uzima predmet i daje jednako upozorenje nama i toj drugoj osobi. Ostali smo bez predmeta kojeg smo koristili, u frustraciji i bez prilike da objasnimo situaciju, odnosno nepravdu.

Ovo ne znači da trebamo glumiti “dežurnog policajca” i uplitati se u svaku dječju svađu.

Ono što znam preporučiti roditeljima s kojima radim je:

Kad čujete da se prepiru oko nečeg i osjetite da ne možete to slušati, radije ponekad prošetajte i prepustite im da probaju riješiti između sebe.

Djeci često oduzimamo prilike za rješavanje sukoba i dajemo im premalo povjerenja.

Kad se trebamo umiješati?

Naravno da ćemo reagirati ako uočimo da jedno dijete udara drugo, naročito ako starije dijete udara mlađe koje se još ne zna obraniti.

Vjerujem da je taj dio oko postavljanja granice očigledan. Ipak, vodite računa o tome zašto dijete radi to što radi. Taj dio ne smijemo zanemariti.

Zamislimo ponovno jedan scenarij.

Starije dijete se osjeća kao da mu je mlađe “uzelo” mamu i tatu. Osjeća se da više nije tako važan i povezan sa svojim roditeljima, a želi biti. Cijeli svijet se vrti oko mlađeg djeteta. Starije dijete često mora pričekati, surađivati, biti tiho.. radi mlađeg djeteta. U njemu se nakuplja nezadovoljstvo, ali kako svi hvale bebu, neće nikome reći kako se osjeća. Pita se što to s njime nije u redu da se tako osjeća. Potajno se nada da je ova situacija privremena i da će bebu negdje vratiti. Nakon određenog vremena, beba je i dalje tu, a nezadovoljstvo sve jače. Starije dijete uz to ima i nezavidnu ulogu “starijeg”, pri čemu mu se često nameću različita očekivanja koja za svoju dob još ne može ispuniti iako je “stariji”, a samoregulacija je jedna od njih. Tako dolazimo do situacije da dijete u nekom trenutku više ne može iskontrolirati svoju reakciju i napada, primjerice baca vlažne maramice na bebu. Naravno da ovo ponašanje nije u redu i da ćemo djetetu jasno postaviti granicu. Međutim, nemojte zaboraviti kontekst, tj. pozadinu ove priče. Zašto je dijete to napravilo?

Jer želi svoju mamu, jer mu nedostajete, jer se želi povezati s vama i ima osjećaj kao da mu ta beba stoji na putu. Postavljanje granice je nužan korak, ali je isto tako nužan korak povezivanje. Primijetite i komunicirajte na glas djetetovu emociju.

Ukoliko reagiramo na način da uzimamo bebu u ruke, a starijem djetetu ljutitim tonom objašnjavamo da je to bilo jako ružno ponašanje i da je bebica malena, da ju moramo čuvati i ostalo, zapravo samo potvrđujemo i pojačavamo djetetovu početnu frustraciju.

Detaljnije o tome kako reagirati ćemo vježbati na mini treningu “Bratsko-sestrinski odnosi i svađe”, za koji se možete javiti putem maila edukatoricazaodgoj@gmail.com

Jedno dijete uvijek dominira, a drugo popušta?

Sljedeći tip situacija u kojem preporučam da reagirate je kad imate situaciju da jedno dijete uglavnom uvijek popušta, dok drugo dominira.

Čak ni u toj situaciji ne reagiramo na način da se izborimo umjesto djeteta koje popušta, već reagiramo, kako ja to volim nazvati “behind the scene”.

Što to znači?

Situacija da nam jedno dijete uvijek dominira govori u prilog tome da kod njega trebamo pojačano raditi na empatiji, uvažavanju drugih, strpljenju, samoregulaciji.

• Situacija da nam jedno dijete uvijek dominira govori u prilog tome da kod njega trebamo pojačano raditi na empatiji, uvažavanju drugih, strpljenju, samoregulaciji.
• Kod djeteta koje uvijek popušta u dječjim svađama i prepirkama trebamo dodatno raditi na vještinama zauzimanja za sebe, jačanju pozitivne slike o sebi i sve ostalo što će djetetu pomoći da se ono može samostalno snaći u budućim situacijama. Kad rješavamo situacije umjesto djeteta, oduzimamo mu moć da ono to savlada i primjeni u okruženju vršnjaka kad mi nismo tu (npr. u vrtiću, razredu i slično).

Isti odgoj, drugačije dijete?

Za kraj, ako se pitate kako je to moguće da ste vi isti roditelji, da odgajate djecu u istom okruženju i s istim pristupom, a oni su tako različiti, evo nekoliko riječi i o tome.

Ovu situaciju sam nastojala pojasniti citatom:

“Isti pristup za svako dijete značilo bi isto što i jedan ključ za sva vrata.”

Naravno da se vaše temeljne postavke o odgoju mogu jednako odnositi na svu vašu djecu, ali kopiranje identičnog pristupa na različitu djecu znači zanemarivanje njihovih individualnih karakteristika, tj. temperamenta.

Na mini tečaju o bratsko – sestrinskim odnosima putem vježbi osvještavamo osobitosti svakog od djece, ali i utjecaj našeg djetinjstva, tj. naše pozicije u obitelji na naš odgoj danas.

Dakle, miješati se u dječje svađe ili ne?

Ovisi o situaciji.

• Miješamo se na način da: promatramo, poučavamo, postavljamo granice kod udaranja, kod svakog djeteta radimo na onome što kod njega treba dodatno poticati, vodimo računa o obiteljskoj atmosferi (koja snažno utječe na međusobni odnos djece)..
• Ne miješamo se u dječje svađe na način da rješavamo sukobe umjesto djece ili da njihove prepirke zaustavljamo zastrašivanjem/kaznama i sličnim.

Sljedeći puta probajte davanjem povjerenja i ohrabrenja djeci dok pokušavaju riješiti međusobni konflikt.