Vrištanje, nezaustavljivo plakanje, bacanje po podu, razbacivanje igračaka, lupanje sebe, roditelja ili druge djece.. ako su vam ove situacije poznate, ovo je tekst za vas.
Eksplozije bijesa ili emocionalni ispadi kod djece su situacije kada dijete neutješno plače, vrišti, lupa, baca se po podu, ne želi se pomaknuti i slično, a događaju se svugdje: u vrtićima, trgovinama, ulicama i obiteljskim domovima. Ovo predstavlja neke od najvećih izazova roditelja. Čini se da što god pokušali, samo ćemo pogoršati situaciju.
Kako reagirati na emocionalne ispade djeteta?
Jasno je da ova ponašanja nisu socijalno poželjna. Ipak, ovo nikako nije trenutak da dijete poučavamo tome. Doći ćemo i do toga, kroz nekoliko koraka.
Ono što mi vidimo jesu djetetova ponašanja.
Prethodno opisana ponašanja uglavnom opisujemo kao nepoželjna, agresivna i zahtjevna. Radi toga tražimo načine kako ih zaustaviti u trenutku kada se ona pojave. Međutim, ovdje je ključno razumijeti da je ponašanje posljedica ~ možemo reći vanjski pokazatelj nečega drugog (uzroka).
Koji su uzroci emocionalnih ispada kod djece?
Razlozi za emocionalne ispade su brojni, a neki od najčešćih jesu:
Djetetovi razvojni kapaciteti
Dijete nema razvijene kapacitete regulacije emocija. Što to točno znači? Kada nam se pojavi neka emocija ona traje do 90 sekundi. Odrasli imaju kapacitete kontrole svog ponašanja unatoč određenoj emociji (društveno prihvatljiva ponašanja). Zahvaljujući tome, odrasla osoba neće udariti osobu radi koje se u trenutku naživcirala.
Djetetov mozak razvija kapacitete regulacije emocija između 4. i 25. godine života. To znači da do 4. godine trebamo maksimalno prilagoditi svoja očekivanja i puno „ulagati“ kako bi od 4. godine na dalje postepeno imali „plodove“ dotadašnjeg ulaganja.
Pod ulaganjem podrazumijevam:
- razumijevanje,
- prihvaćanje djetetovih neugodnih emocija,
- potvrđivanje njegovih osjećaja,
- iskazivanje empatije,
- poučavanje poželjnih načina iskazivanje emocija
„Razumijem, jako si ljut i ne želiš pospremati. I ja se nekada tako osjećam kad moram raditi nešto što mi se ne da. Igračke nisu za bacanje jer će se tako razbiti. Možeš ovako stisnuti šakice ili lupati u jastuk.“
Ovo znači da emocionalni ispad može potaknuti djetetova želja poput „želim još bombona“, ali razlog zašto reagira na način na koji reagira krije se u njegovim trenutnim razvojnim kapacitetima.
Traženje pažnje
Jedna od najvećih grešaka koju neki roditelji rade je „pusti ih na miru dok se lijepo igraju“. Točnije, posvećujemo se djetetu tek onda kada dijete napravi nešto nepoželjno. O tome koliko dijete želi roditeljevu pažnju najbolje govore rezultati istraživanja prema kojima su djeca čak i negativnu pažnju (kao npr. vikanje) stavila ispred odsudstva bilo kakve pažnje (ignoriranja). To znači da će dijete vrlo brzo povezati na koja se ponašanja mi odazivamo i ta ponašanja ponavljati učestalije.
To ne znači da ćemo primjerice udaranje ignorirati – apsolutno zagovaram jasno postavljanje granice kod takvih ponašanja. No većeg efekta ima kratko, smireno i čvrsto postavljanje granice nego dugotrajna pojašnjavanja o tome zašto je to neko ponašanje loše.
Imajmo na umu da djeca mogu obraditi svega nekoliko informacija, što znači da ih u pretjeranim opisivanjima i ponavljanjima uglavnom „izgubimo po putu“ pa više ne znaju o čemu i zašto govorimo.
Uvjerenje temeljeno na iskustvu „ako dovoljno dugo vrištim dobit ću to što želim“
Ovaj dio apsolutno zavisi o našim postupcima i dosljednosti.
Nažalost, realnost ubrzane i natrpane svakodnevice često nas dovede do toga da djetetu popustimo „samo da se smiri“. Kratkoročno postižemo rezultat. Emocionalni ispad djeteta će se umiriti ako dijete dobije ono što želi. Naglašavam, ovdje govorim o željama, ne o osnovnim djetetovim potrebama.
Svaki idući put bit će puno, puno teže smiriti dijete kada ne udovoljimo nekoj njegovoj želji, jer njegovo prethodno iskustvo govori „Kada dovoljno dugo vrištim, oni mi popuste“.
Signal „osjetim da nešto nije u redu“
Djeca osjete svoje roditelje, a od neizmjerne im je važnosti da su njihovi roditelji dobro.
Koliko god mislimo da djeci možemo sakriti svoje brige ili nezadovoljstva, da oni znaju samo ono što vide i čuju od nas, djeca osjete kada nešto nije u redu. Obzirom da nemaju kapacitete verbalno to iskomunicirati (a mi ih štitimo pa o tome ne govorimo), oni to što osjete iskazuju u obliku nepoželjnog ponašanja.
Neki od primjera jesu: kada roditelj iznimno strahuje oko toga kako će se dijete naviknuti na vrtić, osjeća strah i tugu oko djelomičnog razdvajanja od djeteta i slično, na što dijete, vrlo logično, odreagira teškom adaptacijom.
Slična je situacija s odvajanjem u vlastiti dječji krevet, ali čak i kod situacija unutarnjeg nakupljenog nezadovoljstva nekog od roditelja, međusobnih loših odnosa roditelja i brojni drugi primjeri.
Ako želite dublje istražiti ovaj segment, preporučam knjigu „Svjesni roditelji“, dr. Shefali Tsabary.
Kako smiriti ispade bijesa kod djeteta
Što se događa u mozgu za vrijeme emocionalnog ispada i kako nam to točno može pomoći da smirimo dijete, a onda ga i poučimo poželjnim načinima izražavanja potreba i želja?
Dr. Dan Siegel je osmislio vrlo kreativan i razumljiv način prikaza modela mozga na čovjekovoj ruci. Ovaj prikaz možete vidjeti na mom videu:
https://www.instagram.com/tv/CBvNuWxptuz/?hl=hr
U nastavku ću isti princip objasniti na primjeru „kuće s tri kata“.
Isto ovo preporučam da pokažete svojoj djeci (procijenite sami, ali preporuka je da dijete ima iznad 3 godine). Prikažite im to vizualno i bit će im puno lakše razumijeti svoje emocije, prihvatiti ih i postepeno regulirati.
„Prvi kat“ – tu su smještene osnovne funkcije za preživljavanje (refleksi, disanje itd). Ovdje su smještene i funkcije „fight or flight“ koje nam u iznenadnim, potencijalno opasnim situacijama pomažu da reagiramo na način da se borimo, bježimo ili zaledimo.
„Drugi kat“ je limbički sustav, što znači da su u njemu smještene naše emocije.
„Treći kat“ je prefrontalni korteks u kojem su smještene funckije višeg reda, odnosno svi misaoni procesi, učenje, empatija, logičko razmišljanje, ispravno donošenje odluka, razumijevanje uzroka i posljedice.. Naglašavam, čak i kontrola emocija koje se nalaze na „drugom katu“.
Da bi dijete dobro funkcioniralo i donosilo dobre odluke, te donekle moglo kontrolirati svoja ponašanja, važno je da je cijeli mozak integriran, odnosno da su svi „katovi kuće povezani“, kao „stepenicama“.
Za vrijeme emocionalnog ispada kod djeteta stepenice između katova se uruše, dakle nemoguće
je s prvog doći na treći kat.
Poruke koje mi šaljemo djetetu poput:
- „Smiri se jer…“
- „Ako odmah ne prestaneš znaš što slijedi“
- „Vidiš da nema ničeg, nemaš se čega bojati“
- „Zašto..“
su poruke namijenjene najvišem, odnosno trećem katu kuće. Obzirom da mozak (kuća) tada nije povezan, poruke nemaju kako doći do trećeg kata.
To znači da poruke ne dolaze u dio mozga koji bi ih trebao obraditi.
Da bi ponovno postavili stepenice, odnosno omogućili djetetu da se njegov mozak integrira, trebamo to napraviti pomoću drugog kata, odnosno emocija.
Verbaliziranjem djetetove emocije ponovno se vraćaju stepenice koje povezuju kuću, njene najviše dijelove (logičko razmišljanje, ispravno donošenje odluke, empatiju, kontrolu….).
Na koji način to radimo?
- Jako je važno dobro prepoznati o kojem se osjećaju radi.
- Verbalizirati djetetove osjećaje „Vidim da si ljut, ovo te baš uzrujalo“, „Činiš mi se tužan“..
- U trenutku kada pogodite djetetov osjećaj primjetit ćete da dijete polako opušta mišiće – nema više „zgrčen“ stav, otpušta prekrižene ručice, polako uspostavlja kontakt očima, ne mršti se i postepeno počinje odgovarati na vaša pitanja, barem s da/ne. Ovo je znak da su se stepenice počele vraćati.
- Vaš ton, govor tijela, suosjećanje.. su ovdje ključni – ako oni ne odražavaju vaše riječi, nećete doći do rezultata.
- Dajte vremena. Ovo nije „instant“ proces. To što se dijete nije smirilo odmah kada ste vi verbalizirali njegovu emociju, ne znači da ste nešto krivo napravili ili da dijete to sada radi namjerno. Smirivanje (aktivacija svih dijelova mozga kao integrirane cjeline) je proces koji zahtijeva naše strpljenje.
- Tek kada ste se povezali s djetetom putem „drugog kata“ i kada se dijete smirilo do njega mogu doprijeti informacije koje ste mu htjeli prenijeti. Nakon što se dijete smirilo, tek tad je vrijeme za poučavanje. Naravno da je važno poučiti dijete o tome koji su poželjni, a koji nepoželjni načini izražavnja svojih želja i potreba, ali to se može dogoditi samo tada kada je dijete smireno, a vi povezani.
Zašto reagiramo baš na ovaj način, iako ne dovodi do instant rješenja?
Poanta ovakvog pristupa je slanje poruke „Prihvaćam te (volim te) i onda kada ti je teško.“ Ne mogu dovoljno naglasiti koliku cjeloživotnu važnost ima ova poruka.
U emocionalno nabijenim situacijama jako je važno da odrasli uspiju ostati dovoljno smireni da bi mogli pristupiti na ovaj način. U protivnome sukob se može intenzivirati, a poučavanja nema.
Nadam se da ćete koristiti ovu vrijednu tehniku.
