Kako djetetu reći da “nekog više nema”?

Prirodno je da u ovakvoj situaciji želite zaštititi dijete od silne tuge.

Bilo da je preminula osoba prethodno bolovala ili iznenada preminula, normalno je da u prvom periodu u vašoj obitelji vladaju emocije i stanja poput tuge, šoka, beznađa, nevjerice, straha i slično.

Važno je znati da, što god djetetu rekli i koliko god ga pokušali zaštititi od ove atmosfere, dijete osjeća, upija stanje koje vlada u vašem domu.

Osim toga, vjerojatno je da se radi o vama bliskoj osobi pa ne uspijevate zaštititi od tuge ni sami sebe.

Ohrabrujuće je što i ne morate.

Tugovanje je normalan i važan proces u situaciji kao što je gubitak voljene osobe.

Kako djeca razumiju smrt u odnosu na dob?

Ono kako ćemo s djetetom razgovarati o tome da je netko blizak umro, ovisi i o njegovoj dobi, odnosno razvojnim kapacitetima.

Djeca do 3 godine uopće nemaju kapacitet razumjeti smrt ili je razlikovati od bilo kojeg drugog odlaska.

Djeca iznad 3. pa do predškolske dobi neće shvaćati smrt, oni je personificiraju (primjerice: baka je sada anđeo), ali i postavljaju brojna pitanja (više o tome u nastavku).

Djeca nakon pete godine smrt shvaćaju kao odlazak, a najranije iza 9. godine (ili uglavnom u adolescenciji) razumiju smrt u potpunosti.

Bez obzira na to je li dijete razvojno sposobno percipirati smrt ili nije, ono što možete očekivati je: postavljanje pitanja i verbaliziranje tuge (nakon 3. godine), otežano spavanje kao i drugi tjelesni simptomi.

Što možete očekivati kao djetetovu reakciju?

Nakon što ste djetetu rekli da je osoba preminula, u prvom trenutku može uslijediti različita reakcija – od plača do toga da u tom trenutku dijete ne pokazuje baš nikakvu reakciju.

Dijete će to procesuirati u narednom periodu, a smjernice za postupanje pročitajte niže u tekstu.

Djeca će vrlo često, osim plakanja, svoju reakciju pokazivati na različite nesvjesne načine (u budnom stanju ili na spavanju).

Možete očekivati da će tražiti više vaše blizine, odnosno pokazivati strah od bilo kojeg odvajanja, noćna buđenja, privremenu regresiju (vraćanje na neke prethodne faze razvoja) i slično.

Što se tiče brojnih pitanja koja će djeca postavljati, vjerojatno nećete imati baš sve odgovore. Važno je da u skladu s djetetovom dobi dajemo odgovore koje možemo i znamo. U redu je reći i “To ne znam ljubavi, ja bi isto voljela znati.” ili nešto drugo ako je u skladu s vašim uvjerenjima.

Koje god pitanje bilo, ne preporučam laži, obećanja iza kojih ne možemo stajati ili stavljanje tereta na dijete poput: “Ako ti budeš dobra, ja ću zauvijek biti tu.”

Koje greške rade roditelji kad je ova tema u pitanju?

Jedna od najčešće korištenih metoda, nastala u najboljoj namjeri da zaštitimo dijete od tuge,je iskrivljavanje istine poput npr: “Baka je otišla na put”. Ovu metodu preporučam da ne koristite.

Evo zašto djetetu ne treba lagati “Baka je otišla na put”:

Dijete, na ovaj način, radi svojih trenutnih razvojnih kapaciteta može:

• zamišljati da ga je baka napustila,
• povezivati svako buduće putovanje s nečijim trajnim odlaskom
• tražiti krivca za bakin odlazak u sebi (radi trenutnih kognitivnih ograničenja, odnosno promatranja svih stvari oko sebe u odnosu na sebe).
• osim toga, ponavljam da dijete osjeća da nešto nije u redu pa objašnjenje poput “baka je otišla na put” može prilično zbuniti jer se razlikuje od onoga što dijete vidi/osjeća.

Druga greška kojom dio odraslih nastoji zaštititi dijete od tugovanja je: izbjegavanje.

U smislu izbjegava se govoriti o preminuloj osobi, izbjegavaju se djetetova pitanja, skrivaju se suze.

Nipošto se preporučam da koristite ovakve metode, odnosno da izbjegavate djetetu dati odgovore ili uopće saopćiti da je primjerice baka preminula (da više nije tu, da je sada na nebu, da je sada anđeo ili drugu terminologiju koja rezonira s vama, vašim uvjerenjima i djetetovom dobi).

Podsjećam, proces tugovanja je važan i dogodit će se prije ili kasnije.

Naknadni proces tugovanja može se javiti iznenada, u kasnijoj dobi, s time što osoba tada ne razumije zašto se odjednom tako osjeća – jer trenutno stanje ne može povezati ni s čim u ovom razdoblju u svom životu.

Ukoliko se prepoznajete u opisanom, moja sugestija je psihoterapijski proces u kojem možete proraditi gubitak.

Smjernice za razgovor s djetetom o preminuloj osobi

Ovo će vjerojatno za vas biti jedan od najtežih trenutaka. Ukoliko se primjerice radi o vašem roditelju i preteško vam je to izgovoriti svom djetetu, to može saopćiti vaš bračni partner.

Preporučam da djetetu kažete da je ta osoba preminula, iako ju nije htjela napustiti.

Preporučam da to napravite u vašem mirnom kućnom okruženju, gdje djetetu možete pružiti utjehu, zagrljaj.

Možete slobodno opisati kako se osjećate, odnosno reći djetetu nešto poput:

“Ljubavi, sada ti moram reći nešto tužno. Baka je preminula.”

Teško je, ali važno pronaći balans u ovome, a pojasnit ću i zašto.

Za dijete je dobro da zna da ga je baka voljela i da ga nije htjela napustiti.

Međutim, nije dobro da pređemo u jednu od krajnosti.

Jedna krajnost bi bila da djetetu prenaglašavamo kako je baka sad sigurno jako tužna jer više nije tu s njime (pa dijete osjeća teret toga što je baka tužna) i ne može otpustiti baku.

S druge strane, u najboljoj namjeri da dijete ne bude tužno radi bake, dio odraslih krene pretjerano uljepšavati to kako je baki sada, primjerice: “Baki je sad prekrasno, ona ti je sad kao u zemlji čarolija, tamo ti je sve lijepo…”.

Ukoliko je osoba bolovala, dobro je djetetu reći da ste se svi jako trudili, da su dali sve od sebe (uključujući preminulu osobu, liječnike itd).

Kako pomoći djetetu da izrazi tugu?

Od ogromne je važnosti djetetu pomoći da se izrazi:

Kad vam dijete kaže da mu ta bliska osoba nedostaje, osim zagrljaja i utjehe ponudite i da vam podijeli: Što bi joj sada rekla?

Nemojte skrivati ni svoju tugu.

U redu je da pokažete suze i date do znanja da ste tužni, da vam ta osoba nedostaje.

Dapače, dobro je da dijete vidi vaše emocije.

Istovremeno tako djetetu šaljete poruku da je u redu pokazati svoju emociju.

Ovo je od goleme važnosti za njegovo buduće emocionalno,mentalno, čak i fizičko stanje, jer svaka emocija koja je u tijelu mora izaći van, odnosno nađe svoj način i trenutak za izaći.
Ukoliko se emocija zadržava, ne osvještava, ne prorađuje, onda odgođeno izađe kao neka tjelesna manifestacija.

O tome kako podržati dijete u njegovim emocijama možete naučiti putem Video programa “Podrži djetetove emocije”.

Omogućite djetetu da se, mimo razgovora, izrazi na druge načine.

Jedan od najboljih načina kako djetetu pomoći da se izrazi u ovakvim situacijama je putem crteža i/ili pisma.

Primjerice, možete zajedno pisati pismo u kojem dijete ima priliku reći baki ili drugoj preminuloj osobi sve što bi joj htjela reći. Ovo već djeluje oslobađajuće po dijete samo po sebi.

Isto tako, za djecu kojoj je teško izražavati se riječima, možete predložiti da nacrta crtež.

Mlađoj djeci možete predložiti da pismo ili crtež “pošaljemo u nebo” – balonom od helija ili zalijepimo na prozor “da baka vidi”.

Kod starije djece naravno nećemo koristiti metodu “slanja”, ali je dobro da se kroz crtež ili pismo izraze.

Koja je vaša uloga u ovoj fazi?

Važno je i kako mi gledamo na ovo: koliko imamo kapacitet otpustiti nekog, kako ćemo nastaviti živjeti, kako gledamo na život, kako na smrt…

Osim toga, važno je da osvještavamo i prorađujemo svaku svoju emociju – bilo ugodnu ili neugodnu.

Ne zaboravite u ovom teškom periodu voditi računa i o sebi (svom stanju, emocijama).
To kako ste vi i kako se nosite s ovom situacijom imat će golem utjecaj na dijete i njegovu reakciju.

Naravno, pritom ne mislim da trebate u ovom trenutku biti “jaki”, odnosno ne plakati, već mislim na to kako ćete se s vremenom oporavljati i nastaviti živjeti.

Kao što možemo reći djetetu, trebamo podsjetiti i sami sebe:

voljene osobe zauvijek žive u našim srcima.