Posvuda vidimo ponašanja neodgojene djece i u prolazu čujemo „djeca nisu što su nekad bila“. Neodgojena djeca nisu samo kratkotrajni izazovni prizori u trgovinama, na ulicama ili dječjim sobama, već i dugoročno potencijalno opasno društvo.
Odmah na početku želim naglasiti da se ne radi uvijek o tome da roditelju ne znaju kako odgojiti dijete, nisu sva izazovna ponašanja „neodgojenost“ i nadam se da će taj pojam do kraja ovog teksta biti jasan i odvojen od razvojno prirodnih emocionalnih ispada kod djece.
Kako pravilno odgojiti dijete?
Društvo u kojem je pojedinac usmjeren samo na sebe, odnosno vlastite potrebe i želje, pritom nema razvijenu empatiju, nema dozu društvene odgovornosti, nema usađene moralne vrijednosti i tako dalje, apsolutno spada u opasno društvo.
Rekla bih „zamislite“, ali nažalost već smo svjedoci brojnih primjera gdje pojedinci ne posustaju u zadovoljenju svojih osobnih želja, bez obzira na to koju će cijenu toga platiti netko pored njih. Prevencija započinje pravilnim odgojnim pristupom.
Kako se ponaša neodgojeno dijete?
Pod „moderan odgoj“ i ponašanje neodgojenog djeteta nedovoljno upućeni pojedinci često ubrajaju sve: od emocionalnih ispada, nepoželjnih ponašanja djece s teškoćama u razvoju do stvarno neodgojenih ponašanja pojedine djece.
Kako bi najbolje razumjeli razliku i poantu, evo najčešće korištenog primjera „Dijete se baca po trgovini jer želi da mu mama kupi slatkiš.“ U pozadini djetetovog bacanja je njegova želja za slatkišem. Jasno, roditelj toj želji ne treba udovoljiti. Međutim, nije problematično to što dijete ima i iskazuje svoju želju. Odgovornost je roditelja da vodi ovu situaciju poučavanjem, postavljanjem granice i dosljednošću.
Ukoliko roditelj popusti i kupi slatkiš kako se ne bi „javno sramotio“, onda sljedeći put kada dijete ponovi ovo ponašanje ne možemo upirati prstom u dijete i reći „današnja zločesta razmažena djeca“, nego trebamo osvijestiti kod roditelja važnost educiranja i postavljanja granica u odgoju.
Djetetova ponašanja nastaju iz njihovih razvojnih kapaciteta, potreba i želja:
Razvojni kapaciteti nameću potrebu za poznavanjem razvojnih fazi djetetovog razvoja kako bi roditelji mogli postavljati realna očekivanja ispred djeteta, kao i prilagoditi svoj pristup tim kapacitetima.
Pod „potrebe“ mislim i na emocije i na potrebu za roditeljevom pažnjom ili uvažavanjem i slično što se u nedostatku može naći kao uzrok djetetovih ponašanja.
Na kraju, želje su najčešći „kamen spoticanja“. U tome će vam pomoći ova dva pravila:
„Ne trebamo uvažiti svaku djetetovu želju, no svaki puta trebamo uvažiti dijete.“
„Nije upitno trebamo li granice u odgoju nego na koji ih način postavljamo.“
Neposlušno ponašanje ne uzrokuje moderan odgoj nego nezadovoljene potrebe
„Ne vodi moderan odgoj neposlušnim ponašanjima nego nezadovoljene potrebe, nedostatak prisutne pažnje i krive odgojne metode.“
Vjerujem da bi imali značajno manje izazova kod pitanja kako odgojiti dijete kada bi roditelji poznavali prethodnu podjelu djetetovih razvojnih kapaciteta, potreba i želja. U nedostatku neke od ovih kategorija i/ili tempu života prosječnog člana našeg društva nastaje cijeli niz odgojnih sukoba koje potencijalno vode neodgojenom djetetu.
„Današnja djeca“ u današnjem društvu
Ne možemo promatrati „današnju djecu“ bez konteksta današnjeg društva.
Živimo „100 na sat“, sve je online, sve je instant, trčimo s obaveze na obavezu, s aktivnosti na aktivnost, jurimo, a nismo sigurni za čim (nekad jurimo za Like-om, nekad jer ova mama do nas juri brže, nekad jer smo tako naučili, a nikad to nismo preispitali…).
Odgoj djece je neupitno zahtjevan. Zahtijeva jako puno energije, strpljenja, smirenosti, dosljednosti i vremena. Nije čudno da u prethodno opisanom načinu života nedostaje upravo ovo što odgoj djece zahtijeva. Možemo se opravdavati da se „danas rađaju zločesta djeca“, ali ako sagledamo stvarnost, ovo je točka u kojoj nastaju začetci odgojnih izazova.
Iako su se sve društvene okolnosti promijenile u odnosu na one unazad 50 ili 100 godina, moramo imati na umu da se djetetove temeljne potrebe nisu promijenile. Dijete i dalje u prvom redu treba sigurnost, privrženost, pripadnost, roditeljevu pažnju.
Kada roditeljeva pažnja izostaje, nije čudno da dijete polazi za izazovnim ponašanjima kako bi je dobilo.
Pritom „izostanak roditeljeve pažnje“ uopće ne mora značiti da se radi o lošem roditelju koji namjerno zanemaruje dijete i njegove potrebe. Moramo znati da je jedno stvarnost, a drugo djetetova percepcija te stvarnosti. Percepcija te stvarnosti dolazi iz djetetovih razvojnih (s naglaskom na kognitivnih) kapaciteta.
Tako primjerice dijete u dobi od 2 godine nema kapaciteta sagledati širu sliku već razumije stvari jako doslovno. Zato odrješito odbijanje svog prijedloga doživljava kao odbijanje sebe, dolazak prinove kao „otmicu“ svojih roditelja, a roditeljevu preokupiranost poslom kao ignoriranje sebe. Kad bolje pogledamo, ne čudi da dijete jako burno reagira na ove događaje i da ima izazovna ponašanja (koje mi onda proglasimo „neodgojenima“).
Prethodno opisano možemo svesti pod zajednički naziv „Borba za roditeljevom prisutnošću“.
Kako sami doprinosimo odgajanju djece koja baš nisu odgojena?
Neki od načina kako pridonosimo neodgojenoj djeci jesu:
- „Kupovanje“ mira ekranom (najčešće u situacijama kada dijete ima nekakav emocionalni ispad kojim se roditelj trenutno ne stigne baviti pa koristi metodu „Crtić preuzme pažnju pa se smiri.“).
- Udovoljavanje željama onda kad znamo da ne bi trebali, najčešće zato što dijete traži na nepoželjne načine (baca se u trgovini, udara, vrišti..).
- Popustljivost kao medvjeđa usluga. Dio roditelja strahuje od granica i strogog pristupa (kakvog su uglavnom sami prošli u svom djetinjstvu). U najboljoj namjeri da svom djetetu omoguće najbolje čine ogromnu „medvjeđu uslugu“. Dijete će se kad – tad susresti s frustracijom, odbijanjem, gubitkom ili bilo kojim drugim izvorom neugodne emocije. Važno je da postepeno izgradi otpornost na takve oblike frustracije.
- Gradnja kule od karata. Da se razumijemo, svakom je njegovo dijete najdraže, najljepše i najbolje i tu nema ništa loše. Ipak, jako je važno da kada se obraćamo svom djetetu pazimo kako i koliko tih superlativa koristimo. Naravno da nećemo naštetiti djetetu ako mu kažemo da je ono nama najdraže na svijetu, međutim ono gdje trebamo paziti je: kako i koliko utemeljeno pohvaljujemo dijete; koliko ga izlažemo iskustvu pobjede (npr. u igrama), a koliko iskustvu gubitka; upoznajemo li dijete s perspektivom drugih (i drugi imaju svoje osjećaje, svoje želje, svoje potrebe..). Ukoliko oko djeteta izgradimo kulu sagrađenu od neutemeljenih pohvala, superlativa, pobjeda, eliminiramo bilo koji susret s neugodnom emocijom, željom koja se kosi sa željom djeteta i slično, vrlo je vjerojatno da će se ta kula raspasti čim se dijete u krugu svojih vršnjaka susretne s ostalima koji su također svojim roditeljima bili najbolji, najljepši, u centru svemira.
Što je uopće moderan odgoj djece?
Moje shvaćanje modernog odgoja podrazumijeva odgojne metode nastale na temelju proučavanja tema iz područja neurologije, psihologije, pedagogije i srodnih.
Kad stavimo po strani teoretiziranje, podjelu na tradicionalno i moderno, prebacivanje loptice krivnje između „današnje djece“ i „današnjih roditelja“, preostaju nam dijete (sa svojim temperamentom, razvojnim kapacitetima, potrebama i željama) te roditelj, koji više ili manje zna (ili ne zna) odgovoriti na djetetov temperament, razvojne kapacitete, potrebe i želje i u konačnici kako odgojiti svoje dijete.
Dakle, nije do „današnjice“ nego do spremnosti roditelja da nauči najbolje pristupe u odnosu na individualne karakteristike svog djeteta.
