Skip to main content

 

Granica se ipak mora znati!“

Ovo je jedno od opravdanja roditelja koji kažnjavaju djecu. Nije upitno da granice u odgoju moraju postojati, no u ovom ćete tekstu saznati zašto kazne djecu ne uče poželjnim ponašanjima i zašto su kazne za djecu toliko štetne.

Za željene granice i poučavanja koristimo tzv. posljedice, koje su također detaljno pojašnjene niže u tekstu, kao i razlika između posljedice i kazne za djecu.

Glavni razlog zašto zagovaram poučavanje, a ne kažnjavanje je to što su prioriteti odgoja:

  • izgradnja odnosa,
  • izgradnja emocionalne i mentalne stabilnosti djeteta
  • dugoročno usvajanje vještina.

 

Kazne za djecu i posljedica ponašanja, što je učinkovito?

 

Popustljiv tip roditelja uglavnom zazire i od posljedica, dok stroži roditelji polaze za kaznama za djecu. Važno je razumjeti da ni jedan od ova dva pola nije kratkoročno poželjan, niti dugoročno učinkovit.

Posljedice unaprijed, kazne naknadno

 

Posljedice se najavljuju unaprijed, dok se kazne daju naknadno.

To naknadno uglavnom znači u trenutku ljutnje „radi djetetovog ponašanja“.

Obzirom da nas u tom trenutku obuzimaju emocije ljutnje, vrlo je vjerojatno da ćemo reagirati preburno.

Vjerujem da će vas nastavak rečenice frustrirati, ali moramo razumjeti: „Nije do djeteta, do nas je“.

Probajte zamisliti situaciju da ste na odmoru.

Svi ste dobrog raspoloženja. Dijete dolazi do vas i traži vas još slatkiša, iako je već pojelo slatkiše za danas. Kako reagirate?

Sada zamislite da ste došli s posla, umorni i gladni, a dio posla ste donijeli sa sobom doma jer vas pritišću rokovi. Zove vas nadređeni s posla da provjeri jeste li poslali što ste trebali i u tom trenutku dolazi dijete i pita vas isto ono pitanje.

Kako ovog puta reagirate?

Nije bitno jeste li dopustili slatkiš ili niste. Bitno je kakav je bio vaš pristup. Jeste li smireno dopustili/postavili granicu ili ste se istresli na dijete „radi njegovog ponašanja“.

 

Razliku čini način na koji nešto govorimo djetetu. Nekad možemo reći istu stvar, a hoće li ona biti interpretirana kao kazna ili ne, može ovisiti o načinu kako smo je rekli.

 

Posljedice su vezane na to što je dijete napravilo, a kazne su najčešće verbalne poput vikanja, posramljivanja, zastrašivanja ili ucjenjivanja te fizičke kazne, odnosno udaranje djece.

 

Kako bi bolje razumjeli razliku posljedice i kazne, uzmimo za primjer da je dijete pobacalo igračke po sobi.

 

  • Posljedica je da ih ono pokupi.
  • Kazna bi bila ”Sad igračke idu na vrh ormara!”.

 

Zašto netko kažnjava dijete?

 

Odgovori koje dobivam uglavnom su:

  • “Pa jer mora naučiti..”,
  • “Jer mora znati…”,
  • “Jer mora poštivati…”

 

Cilj je uvijek nekakvo poučavanje.

 

Kažnjavanje djece ne poučava

 

Dijete mlađe dobi ne povezuje kaznu s onime što je napravilo.

 

Posebno ako je kazna da dijete ode u sobu razmisliti. Dvogodišnje ili trogodišnje dijete može otići u sobu i igrati se, ali nema kapacitete samorefleksije koju mi očekujemo da će se dogoditi u toj sobi.

 

Kažnjavanje djece proizvodi strah kod djeteta.

 

Možemo reći da dijete doživljava određeni stres, a to znači da se u njegovom tijelu izlučuje hormon kortizol (hormon stresa). Kada je djetetov živčani sustav učestalo izložen stresu, to ostavlja trajne negativne posljedice. Jedan od svakodnevnih primjera koji nam to može približiti je da djeca kao posljedicu mogu imati teškoće pažnje i koncentracije, a samim time i slabije školske rezultate, odnosno općenito slabije funkcioniranje.

 

Ono što još možete očekivati uslijed pretjeranog kažnjavanja je da će dijete postati ravnodušno na kazne i ponavljati ponašanja unatoč kaznama.

Dok je djetetov mozak u stanju straha, njime vladaju niže strukture mozga (funkcije “bijeg ili borba”), dok su za učenje, pamćenje, razumijevanje, logičko zaključivanje i slično potrebne gornje strukture mozga (koje u ovom trenutku dominacije donjih struktura nisu aktivne). To znači da u ovakvoj situaciji dijete praktički i ne može zapamtiti to što mu vi pokušavate objasniti.

 

Kada kažnjavamo dijete ono postupa iz straha. To znači da ne samo da to neće shvatiti i zapamtiti, kao što je prethodno objašnjeno, nego će ponavljati ona ponašanja radi kojih je bilo kažnjeno onda kada vi ne budete prisutni.

 

Nama bi trebalo biti u cilju da dijete dugoročno usvoji poželjne vještine poput primjerice radnih navika. No, ako mi postupamo kaznama, umjesto poučavanjem, dijete neće usvojiti poželjna ponašanja nego će nepoželjna ponavljati kad vi ne gledate, kako bi izbjeglo kaznu.

 

Kažnjavanjem narušavamo djetetov integritet i međusobni odnos roditelj, dijete jer šaljemo djetetu poruku da ga prihvaćamo samo onda kad postupa onako kako mi želimo.

Djeca radije ponavljaju stvari koje povezuju s ugodom, što znači da kazna radi kontraefekt.

 

Posljedice u svrhu poučavanja

 

Pod posljedicama podrazumijevam nešto što je rezultat kršenja postignutog dogovora ili logičnu, odnosno prirodnu posljedicu učinjenog. Na najjednostavnijem primjeru prirodna posljedica je kada dijete nešto prolije, da ono to i pobriše.

 

Obzirom da smo rekli da posljedice najavljujemo unaprijed vjerujem da se pitate kako možete predvidjeti da će se nešto dogoditi.

Prvo, velik dio djetetovih ponašanja zaista unaprijed znamo da će se dogoditi jer se učestalo ponavlja. Najčešći primjeri koje mi roditelji navode jesu da je dijete uvijek agresivno prema istom djetetu ili da dijete uvijek istrči kad idu u šetnju ili da se skriva po parkiću kad je vrijeme za kući i tako dalje.

U tim situacijama koje znate da se ponavljaju idući put prije nego krenete kratko recite djetetu koje ponašanje očekujete i koja je posljedica suprotnog. Još bolji način je da aktivno uključite dijete pa i njemu dopustite prostor da ono samo predloži moguće rješenje te situacije. Takav razgovor možete potaknuti na sljedeći način: „Ljubavi, primjetila sam da svaki put kad idemo u park ti istrčiš na cestu i to je jako opasno. Može dojuriti auto, a ja te ne stignem uloviti. Vjerujem da si jako uzuđen i želiš što prije doći. Što misliš, kako bi to mogli riješiti?“

Možete ponuditi i prijedlog: „Što kažeš da probamo kretati 5 minuta ranije, ali onda želim da držiš za ruku dok prelazimo cestu. Kako ti to zvuči?“.

Kad postignete dogovor, onda dajte povjerenje i posljedicu na sljedeći način: „Vjerujem da ćeš idući puta pričekati mamu i da će nam ovo uspjeti! Ipak, ako se dogodi da ponovno istrčiš, morat ćemo se vratiti kući.“

Tek sada kada smo aktivno uključili dijete i dopustili da ono iznese svoje prijedloge (makar bili i neizvedivi pa ih dorađujemo) govorimo o dogovoru. Moram napomenuti da onaj dogovor na koji se dio roditelja poziva, uglavnom nije dogovor nego naredba „Jesmo se lijepo dogovorili da slušaš mamu, rekla sam da…“.

Posljedica radi posao sama za sebe

 

Važno je naglasiti da posljedica služi tome da poučimo dijete koje ponašanje nije u redu, odnosno koje je.

To znači da ako dijete istrči bez da nas čeka, mi trebamo postupiti po posljedici, dakle otići kući (ukoliko je to bila dogovorena posljedica). Međutim, nema nikakve potrebe za dodatnim „nabijanjem grižnje savjesti“, ponavljanjima „jesmo lijepo rekli, što smo se dogovorili“ i slično. Djetetu je dovoljno teško samo to što mora otići, dakle posljedica već radi posao sama za sebe. Ukoliko se mi dodatno strašno ljutimo radi toga, dijete neće bolje naučiti nego će steći dojam da ga mi volimo samo kada se ponaša prema našim zahtjevima.

 

Naša je uloga razumjeti dijete, uzrok njegovih ponašanja i dati mu alternative kako može na poželjan način iskazati svoju emociju, ali važno je da mu zaista pomognemo da izrazi tu emociju. Više o ovom dijelu pisala sam u tekstu Emocionalni ispadi kod djece.

 

Postavljanjem posljedica i smirenim, ali odlučnim postupanjem po posljedicama poučavamo dijete, što je i bio naš početni cilj.

Za kraj mi je važno naglasiti da prije nego polazimo za bilo kakvim posljedicama, a kamoli kaznama trebamo poznavati koji su trenutni razvojni kapaciteti djeteta, kako bi znali koja ponašanja uopće možemo očekivati od djeteta. Sukladno tome, na koji način možemo i trebamo korigirati neka ponašanja, a gdje je naša uloga i odgovornost poučavati i prilagoditi svoja očekivanja i djetetovo okruženje.

 

Ostavi komentar