Zašto je odnos roditelj dijete preduvjet suradnje s djetetom?

Neupitno je da svaki roditelj želi postići suradnju s djetetom. Da bi se suradnja mogla postići prethodno moramo izgraditi odnos roditelj dijete.

U radu s roditeljima značajno se ističe odgojni izazov koji možemo svesti pod zajednički nazivnik „dječji neposluh“.

Dijete je u svojoj najranijoj dobi ovisno o roditelju – da bi preživjelo treba mu roditelj. Roditelj zadovoljava njegove potrebe kao što su potreba za hranom ili sigurnošću. Tako dijete gradi uvjerenje da je njegov roditelj apsolutna istina, uvijek u pravu, „mjerilo vrijednosti“.

Ono što dijete sa sobom nosi iz tog razdoblja je potreba da ga roditelj ne odbaci, odnosno da ga prihvati (jer je u protivnome ugrožena njegova egzistencija). Iz ovoga je vidljivo koliko je djetetu važno surađivati sa svojim roditeljem.

Odnos roditelj dijete je temelj suradnje

Kako je moguće da i roditelji i djeca toliko žude za međusobnom suradnjom, a da njihovu svakodnevicu često preuzima upravo suprotan scenarij čestih svađa, nagovaranja, pregovaranja, odugovlačenja..?

Nije svejedno ni kakva je suradnja roditelja i djeteta. Ovdje ne govorim o:

• popustljivom pristupu (roditelj i dijete surađuju jer roditelj u svemu popušta i udovoljava djetetu),
• strogom pristupu (roditelj i dijete surađuju na temelju straha).

Još jedan od oblika suradnje koji često podrazumijevamo (a ne bi trebali) je „Jesmo se lijepo dogovorili, rekla sam…“. Moramo imati na umu da dogovor nije „Ja kažem, ti poslušaš“.

Ovdje govorim o dugoročno efektivnoj suradnji, temeljenoj na dobrom odnosu roditelja i djeteta.

Odnos je preduvjet suradnje, a poštovanje preduvjet odnosa.

Ta suradnja podrazumijeva uzajamno poštovanje, očuvanje integriteta, vođenje poučavanjem te kao rezultat dugoročno usvajanje poželjnih vještina i osobina.

Kako odgajati dijete?

Biti uspješan u odgoju djece kada imate posao, dodatne obveze, manjak vremena i energije je veliki izazov svakom roditelju. Ključno je imati na umu nekoliko stvari: dosljednost i strpljenje će odigrati golemu ulogu. Sve drugo možemo izgraditi na temeljima dobrog odnosa s djetetom.

Što kada dijete sve odbija, sve je „ne“ i „neću“

Kad vam se čini kao da ste došli do točke apsolutne nesuradnje i da dijete odbija bilo koju
vašu inicijativu, probajte pronaći odgovor u ovim pitanjima:

1. Je li dijete naspavano? Je li žedno/gladno?
2. Je li dijete dovoljno boravilo na svježem zraku i u pokretu?
3. Je li se u našem životu dogodila neka značajna promjena (poput preseljenja, polaska u vrtić/školu, dolaska prinove čak i unazad nekoliko mjeseci, zaposlenja mame, rastave roditelja ili neka druga).
4. Kakav je odnos s djetetom posljednjih dana/tjedana?
5. Kako sam ja i kako to eventualno unosim u naš odnos? Jesam li smirena ili uzrujana, koliko sam prisutna ili odsutna?
6. Kako smo provodili posljednje dane? Koliko te aktivnosti odgovaraju djetetovim trenutnim potrebama i interesima? Je li dijete imalo prilike aktivno sudjelovati i izabirati?
7. Jesam li djetetu davala pažnju ili sam ga „puštala na miru“ jer je bilo tiho/mirno pa sam koristila vrijeme za druge stvari?
8. Je li se nešto moglo dogoditi u vrtiću ili školi, a što dijete ne želi direktno iskomunicirati? Mogu li doprijeti do njega kroz igru?
9. Promatrajte povremeno djetetovu igru i priče. Što ga okupira? O čemu priča? Kakva je ta igra? Više savjeta na ovu temu možete pronaći i u 1. epizodi Podcasta na mom YouTube kanalu.

Što je s brzim tradicionalnim metodama odgoja?

Dijete će vas vrlo vjerojatno poslušati ako viknete. Dijete će prestat raditi nešto što radi kada mu zaprijetite. Metode zastrašivanja, vikanja, udaranja, prijetnji funkcioniraju – ali kratkoročno i cijena te poslušnosti je previsoka.

To što dijete trenutno prestaje s nekim ponašanjem to ne znači da je spoznalo kako je to ponašanje loše.

Dijete je u ovom slučaju prestalo s ponašanjem iz straha. Ponašanje će ponoviti onda kada vi ne budete u blizini. Tu nam se nameće pitanje dugoročnih ciljeva odgoja. Sve što pišem, pišem s pretpostavkom da dugoročno želimo odgojiti emocionalno stabilnu, mentalno zdravu, samopouzdanu, sretnu, empatičnu, moralnu, samostalnu i sposobnu osobu.

Kada smo otpisali prepopustljiv i prestrog pristup što nam preostaje?

Roditelj treba držati vodstvo u odnosu, ali to vodstvo znači biti putokaz, biti primjer, strpljiv i smiren učitelj, a ne dominantan autoritet prema kojem dijete ima strah(opoštovanje).

U ubrzanom tempu života i s natrpanim rasporedom jako je teško pronaći vrijeme i strpljenje, ali od presudne je važnosti za očuvanje odnosa s djetetom i postizanje odgojnih ciljeva.

Što dijete treba u odnosu s roditeljem?

U odnosu s roditeljem dijete treba:

• sigurnost,
• pripadanje,
• privrženost,
• predvidljivost.

Treba osjećaj da vrijedi baš takav kakav je, da je vrijedan ljubavi, da je značajan. Osim toga, treba dozu slobode i dozu moći; naravno u skladu s trenutnom dobi i razvojnim kapacitetima,no ovu komponentu često zanemarujemo u odnosu prema djetetu. Potreba za moći je 1 od 4 osnovne potrebe. To ne znači da ćemo djetetu prepustiti da kontrolira nas ili odlučuje o svemu (jer to vodi potencijalno opasnim situacijama).

To znači da je naša odgovornost osigurati okruženje i kontekst unutar kojeg i dijete povremeno ima pravo izbora, odluke, aktivnog sudjelovanja u stvarima koje ga se tiču.

Perspektiva suradnje s djecom u odnosu na suradnju s odraslima

Zanimljivo je kako od djece često tražimo suradnju „per se“. Točnije, kada nešto želimo od druge odrasle osobe, puno lakše prihvaćamo činjenicu da nešto u odnosu trebamo dati da bi nešto dobili, odnosno da postoje određeni preduvjeti.

Primjerice, o tome koliko smo bliski s drugom odraslom osobom ovisi što ćemo od nje tražiti. Kada je u pitanju dijete podrazumijevamo da ono pristaje na suradnju samo zato jer smo mi odrasli, a ono dijete. U takvoj „postavi“ automatski postavljamo dijete u inferioran položaj. Ostavljamo dojam da je dijete manje vrijedno i da treba napraviti ono što tražimo od njega jer smo to „mi“.

Koliko puta ste samo čuli „Ja sto puta govorim, a on(a) i dalje po svom“?

Dakle nije u redu da dijete radi po svom, samo je u redu da odrasli zahtijevaju po svom?

Naravno da odrasli imaju znanje i iskustvo koje im daje odgovornost da brinu o djetetu i vrlo često se nalazimo u situaciji da ne smijemo prepustiti djetetu da bude onako kako on želi. Takve su situacije npr. odlazak doktoru, upis u školu, trčanje preko ceste kad ide auto i ostale potencijalno opasne, životno važne stvari.

Međutim, postoji cijeli niz aktivnosti u svakom danu koje se odnose na želje roditelja i želje djece. Ne trebamo uvažiti svaku djetetovu želju, dapače. Ipak, važno je da im povremeno udovoljimo želji, odnosno prepustimo neku odluku jer se iza želja krije i potreba za autonomijom i kontrolom.

Ukoliko mi određujemo svaki segment djetetove svakodnevice i ne ostavljamo prostora da ono aktivno sudjeluje u stvarima koje ga se tiču, onda narušavamo 1 od 4 osnovne potrebe djeteta – potrebu za autonomijom i kontrolom.

Dugoročno to vodi životu na jednom od polova:

• pretjeranoj ovisnosti o drugome
• pretjeranoj neovisnosti od drugih.

Kratkoročno vodi borbama za moć, a njih ćete prepoznati po tome da dijete odbija suradnju i konstantno mijenja mišljenja o stvarima koje znamo da objektivno nisu razlog njihovog suprotstavljanja.

„Ono što je u građevini lokacija, lokacija, lokacija u odgoju je odnos, odnos, odnos.“ –

Kada smo zadovoljili preduvjete, preostaje nam pravilan način uspostavljanja suradnje. Tu govorimo o komunikaciji kojom djetetu olakšavamo suradnju, čuvamo njegov integritet i sliku o sebi, kao i naš odnos.