Zašto su granice u odgoju toliki „bauk“?

Rijetko koja tema u odgoju podiže toliko „prašine“ kao granice u odgoju.

One služe kao predmet nadmetanja između tradicionalnog i modernog odgoja, između baki i djedova s jedne strane, a mladih roditelja s druge, između onih koji bilo koje zahtjevno ponašanje pripisuju „današnjem odgoju u kojem je djeci sve dopušteno“ i onih koje razumiju što zapravo znače granice u odgoju.

• Trebamo li granice u odgoju?
• Jesu li roditelji koji postavljaju granice strogi?
• Zašto djeca žele granice?
• Kako izgleda primjer dobre granice u odgoju?

Mitovi i istine u postavljanju granica u odgoju

Postavljate li djetetu granice? Strahujete li od toga da granicama kočite slobodu i bezbrižnost djetinjstva ili ih pak koristite previše, u strahu od toga da će dijete biti neposlušno i razmaženo?

Kada su u pitanju granice odgoju, postoji puno krivih uvjerenja. Da bi došli do toga trebamo li granice, kakve one trebaju biti i kako ih postižemo, prvo trebamo razjasniti neke od najčešćih „mitova“.

Roditelji koji postavljaju granice su strogi?

Granice uglavnom povezujemo sa strogim odgojnim pristupom, iako tome ne bi trebalo biti tako. Djeca apsolutno trebaju granice u odgoju. U protivnome naš odgoj prelazi u popustljivost, a odgojni rezultati su nezadovoljavajući jer nije bilo poučavanja. Jedna od najvećih grešaka kada su granice u pitanju je način na koji ih postavljamo. Točnije, kada i kako postavljamo granice.

Granice u odgoju postavljamo kada dijete „pretjera“?

Granice u odgoju predstavljaju golem izazov za roditelje i dijete onda kada su postavljene na krivi način. Ono što se često događa je da roditelj privremeno tolerira neko ponašanje koje ne smatra prihvatljivim – pritom smatra da je tolerantan i dobar, tj. radi to iz najbolje namjere.

Obzirom da dijete ne dobiva informaciju da to ponašanje nije u redu, ono nastavlja s istim ponašanjem. Međutim, u nekom trenutku roditelj očekuje da će se promjena ponašanja dogoditi sama od sebe. Logično, ponašanje se nastavlja, a roditelj tada gubi kontrolu, tj. smatra da je dovoljno dugo bio tolerantan te da je dijete stvarno pretjeralo.

Za posljedicu imamo jako zbunjeno dijete i jako uzrujanog roditelja. Nastavno na tu situaciju, najčešće reakcije su roditeljevo vikanje ili davanje kazni. Tada dijete više nije samo zbunjeno nego i povrijeđeno, odnosno dijete dobiva informaciju kako je ono krivo (a ne njegovo ponašanje) i kako je ono povrijedilo svog roditelja.

Postavljanje granica u odgoju su kazne?

Pojam granica često se miješa s kaznama.

Kazne obuhvaćaju fizičko kažnjavanje, verbalno posramljivanje ili zastrašivanje, oduzimanje neke privilegije, davanje zadataka poput odlaska u sobu i tome slično. Kod učestalih kazni dijete se osjeća manje vrijedno, odnosno osjeća se kao da je ono pogrešno (a ne neko njegovo ponašanje). Pritom ne uči koje je ponašanje u redu.

S druge strane granice u odgoju obuhvaćaju niz reakcija, dogovora i pravila, koja (ovisno o situaciji) mogu biti postavljena unaprijed ili mogu biti brzi odgovor na novonastalu situaciju O konkretnim primjerima ove prakse govorimo u nastavku teksta.

Granice služe tome da djetetu daju do znanja koje ponašanje nije bilo u redu te istovremeno, koje bi ponašanje bilo u redu. Pritom dajem poseban naglasak na riječ ponašanje – jer govorimo o ponašanjima, a ne djetetovim osobinama i karakteristikama. Nipošto nemojte djecu nazivati pogrdnim imenima (lažljivac, bandit..) jer su nešto napravili. Uvijek naglasite da govorite o tom ponašanju, kako se dijete ne bi poistovjećivalo i kako ne bi razvilo negativnu sliku
o sebi.

Strogo ili popustljivo roditeljstvo – kako naći balans?

Granice su jedan od najvećih odgojnih izazova roditelja – a istovremeno ih djeca ne samo trebaju nego žele.

Što mislim kad kažem da dijete želi granice?

Kada u odgoju ne postoje granice, postoji nekoliko nepoželjnih mogućih scenarija:

• Dijete preuzima kontrolu i moć s kojom zapravo ne zna što ni kako upravljati pri čemu ono osjeća golem teret i pritisak.
• Kasnije u životu kad se suoči s postavljenim granicama (u društvu, na poslu…) doživljava frustraciju i šok jer nema to iskustvo i ne zna kako reagirati.
• Granice i pravila daju djetetu osjećaj sigurnosti. Dijete zna da je roditelj taj koji vodi i postavlja sigurno okruženje.
• Kada granice nisu postavljene, a dijete napravi nešto što roditelj procijeni kao „pretjerano“, „loše“, nepoželjno, onda roditelj naknadno daje kazne ili verbalno posramljuje i okrivljava dijete za nešto što je učinilo. Na taj način se dijete zbunjuje, a odnos narušava. Kada se granice i pravila znaju unaprijed, onda se može očuvati odnos i poučiti nešto iz nekog ponašanja (koje ponašanje je, a koje nije u redu te koje su posljedice).

Granice su važne i potrebne, a ono što čini razliku u vašem odnosu je način na koji ih postavljate.

Osim situacija u kojima želimo spriječiti opasnost, mi često postavljamo granice iz straha da ne postanemo prepopustljjivi, tj. da nam djeca postanu neposlušna. Ključno je razumjeti da ne postoje samo te dvije krajnosti – strogo i popustljivo.

Balans između strogog i popustljivog roditeljstva ostvarit ćete pravilnim pristupom, uz pomoć komunikacijskih alata, a temeljeno na poštujućem odnosu prema djetetu.

Zašto NE želimo da nam djeca budu pretjerano poslušna?

Poslušno dijete izrasta u poslušnog tinejdžera. Poslušan tinejdžer neupitno radi ono što vršnjaci od njega traže. Poslušna mlada osoba neupitno sluša ono što ljubavni partner od nje/njega traži. Poslušan odrastao neupitno radi sve što nadređeni od njega traži.

Kod djece ne treba razvijati poslušnost, nego odgovornost, razumijevanje i suradnju.

Primjeri dobro postavljenih granica u odgoju djece

Granice su jako široka tema i detaljno su obrađene na primjerima u radionici “Kako postaviti dobre granice u odgoju”. Video i materijale radionice možete naručiti putem e-maila, a u nastavku su sažeto navedeni neki od primjera.

Unaprijed postignuti dogovor

“Možemo ići u park i ostat ćemo dok velika kazaljka dođe ovdje. Znači kada kazaljka bude tu, krenut ćemo kući. Želiš da ti kažem par minuta unaprijed?”

Iako dijete entuzijastično pristane na dogovor, u tom trenutku kada treba otići sasvim je moguće da će pokušati sve da prolongira odlazak. To je trenutak kada možete očekivati tantrum ili emocionalni ispad. Tada je ključno da ga vi dosljedno podsjećate na dogovor i postupate prema istom.

To radite na emocionalno topao i odlučujući način (u vašem glasu treba biti jasno da stojite iza toga što govorite).

Posljedice:
U situacijama kao što je pospremanje sobe, uvijek možete postići dogovor s posljedicom. Primjerice: “Razumijem da ti se nekada ne da pospremiti sobu. Nekim danima možeš izabrati da ostane nepospremljeno. Dok je soba u neredu nećemo paliti crtane.”

U novonastaloj situaciji:
Primjerice dijete iznenada udari roditelja. Ono kako reagiramo je odlučnim postavljanjem granice “Stop. Ne smiješ me udarati. Vidim da si ljut. Razumijem da bi se htio još igrati i to nije razlog za udaranje. Kada si ljut možeš ovako stisnuti šakice ili lupati u jastuk.”

Zašto je važan način na koji postavljamo granice?

Prvenstveno zato što time čuvamo djetetov integritet i pozitivnu sliku o sebi.

Osim toga, čuvamo odnos roditelj – dijete. To ne samo da je najvažniji odnos za dijete, nego istovremeno je i preduvjet bilo kojeg daljnjeg poučavanja i suradnje. Dobro postavljenim granicama također potičemo dijete na odgovornost za vlastite odluke i postupke. Dosljednost kod očuvanja postavljenih granica je nekada jako zahtjevan proces, no omogućava nam ostvarenje dugoročno željenih ciljeva u odgoju.

Nije problem u granicama, odnosno nije upitno trebaju li nam. Problem je u tome što kada su one krivo postavljene, postaju barijera između roditelja i djeteta. Dakle narušavaju odnos, a kod narušenog odnosa zapravo narušavamo i bilo koju daljnju mogućnost suradnje i poučavanja. Osim odnosa, narušavamo djetetov integritet i njegovu sliku o sebi.

I za kraj, jedna od najvažnijih poruka na temu postavljanja granica u odgoju koju bih voljela da uvijek imate na umu je:

Ne trebamo uvažiti svaku djetetovu ŽELJU.
No svaki puta trebamo uvažiti DIJETE.